Da se nikada ne zaboravi i ne ponovi 1992.-1995.

Delegacija dužnosnika Narodne stranke Radom za boljitak Kantona Sarajevo, koju su činili kantonalni ministar privrede mr.sci. Emir Hrenovica, te Boljitkovi vijećnici u općinskim vijećima Hadžići i Ilidža, Vedad Gačanović i Sandin Arnautović, položili su cvijeće na spomen obilježje na pijaci Markale, gdje je na današnji dan prije 19 godina, 68 građana Sarajeva izgubilo život prilikom eksplozije granate, a 142 je ranjeno.

„Kao građanin ovog grada, preživio sam četiri godine, sa mojom porodicom, prijateljima i komšijama. I sam, bio sam ranjen, da ironija bude veća, na 9. maj 1992. godine, koji se obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom. Na Markalama, prije 19 godina, izgubio sam sedam svojih komšija. Svake sedmice, kad prođem ovuda, sjetim ih se i pomolim se za njihovu dušu. Danas je posebno bitno, obići njihove porodice, pokušati da im pružimo riječi utjehe, iako za njih utjehe nema, ali makar toplu, prijateljsku, komšijsku riječ, da znaju da nisu sami i da mi, koji smo imali sreću da preživimo, nećemo zaboraviti one koji su nevini stradali. Ovakve tragedije, kao što je masakr na Markalama, podsjetnik su i pouka da je rat jedno veliko zlo, u kome pogrešne politike i projekti pokazuju da im ništa nije sveto, niti jedan ljudski život, niti suze onih koji su izgubili svoje najmilije. Na današnji dan, mogu samo da poručim da se ovakvo nešto više nikada i nikome ne ponovi, jer rat je pošast koja je slijepa i gluha za ljudsku patnju. Ovaj grad i njegove Sarajlije, ničim nisu zaslužili ovakav zločin i nadati se da više nikada olimpijsko Sarajevo neće doživjeti sličnu tragediju“, kazao je Boljitkov ministar privrede u Vladi Kantona Sarajevo mr. sci Emir Hrenovica.

Boljitkovi dužnosnici su prisustvovali i komemorativnoj sjednici u Narodnom pozorištu, prisjećajući se ovog teškog zločina protiv civilnog stanovništva, svih žrtava tokom ratnog perioda od 1992. do 1995. godine, u kojem su građani Sarajeva i BiH trpjeli i živjeli u nehumanim uslovima, boreći se s hladnoćom, nedostatkom hrane i energenata, svakodnevno izbjegavajući rizične raskrsnice po kojima su djelovali snajperi i artiljerija, od čijeg djelovanja gotovo nigdje nisu bili sigurni.